„Život leti kapetane, mladost biži, a na srcu friži…“ I doista, tri desetljeća od tragičnog odlaska neponovljivog Dražena Petrovića kao da su „proletjela“. Draženovi driblinzi, rolinzi, dodavanja, trice i piruete s uzdignutom šakom pobjednika, pojavljuju se poput „fleševa“ u sjećanju sretnika koji su živjeli u vremenu košarkaškog Mozarta. Ipak, vrijeme neumitno leti i neka sjećanja blijede, pa je Muzejsko-memorijalni centar u Zagrebu posvećen njegovoj karijeri, idealno mjesto za prisjećanje na kapetanov jedinstveni sportski put, ali i emotivan kutak Draženovih obožavatelja kojih ne nedostaje u svim dijelovima svijeta.
Otvoren na trinaestu godišnjicu Draženove smrti 7. lipnja 2006. godine inicijativom i naporima Draženove majke Biserke, muzej je postao nezaobilazna točka mnogih koji posjete hrvatsku metropolu. Smješten na dvije etaže odmah uz Ciboninu dvoranu, prikazuje Draženovu bogatu karijeru započetu ranih osamdesetih u rodnom Šibeniku.
– Obilazak započinje razgledom Draženovog sobnog bicikla na kojem je nakon odlaska u NBA ligu svakodnevno trenirao. Slijedi kronološko putovanje kroz klubove u kojima je igrao, od Šibenke, Cibone, Real Madrida, Portland Trail Blazersa, do posljednjeg New Jersey Netsa. Na međukatu su izloženi svi Draženovi dresovi, dok je kat rezerviran za slike i priznanja iz reprezentativne ere, otkrila je kustosica-dokumentaristica Muzejsko-memorijalnog centra Dražen Petrović Mia Čujkević Plečko.
Trudimo se posjetiteljima pristupati individualno, ne možemo na jednak način razgovarati s košarkaškim zaljubljenicima kojima je poznat svaki statistički podatak i s nekim tko ne prati košarku. Aktivni smo i na društvenim mrežama, posebnim objavama obilježavamo sve važnije datume Draženove karijere, a tu je i naša mrežna stranica prepuna zanimljivih informacija i novinskih članaka.
Dijeljenje emocija i sjećanja s posjetiteljima koji dolaze iz svih krajeva svijeta, svakodnevica su zaposlenika muzeja.
-Puno je tu emotivnih priča i trenutaka. Jednom prilikom posjetili su nas učenici srednje škole iz Dalmacije. Nakon što su razgledali muzej, jedan od njih pred Biserkom Petrović zapjevao je pjesmu „Život leti kapetane“. Bio je to trenutak toliko ispunjen toplinom i emocijama da mi je ostao u posebnom sjećanju.
Mlađim generacijama Čujkević Plečko i njezine kolege uvijek iznova naglašavaju već legendarnu Draženovu fanatičnu volju i upornost.
-Mladima pokušavamo približiti Draženove životne vrijednosti i karakterne crte te im prenijeti poruku da se trud i rad u konačnici uvijek isplati.
„Dobri duh“ muzeja Draženova je majka Biserka, žena nepresušne energije i začetnica ideje o uređenju mjesta sjećanja na nevjerojatnu karijeru njezinog i našeg Dražena.
–Nakon Draženove smrti morala sam odlučiti hoću li se predati ili se boriti i raditi. Razmišljala sam kako ću preživjeti tu tragediju i to pitanje postavila pokojnom profesoru Grudenu koji mi je savjetovao da se usredotočim na neki posao. Poslušala sam ga i krenula s realizacijom ideje, a osim u Zagrebu, muzejski prostor uredila sam i u našem nekadašnjem šibenskom stanu u kojem su Dražen i Aco odrasli.
Stotine pisama, slika, pehara, rekvizita, novinskih isječaka i portreta kojima muzej obiluje, Biserkin su svijet i okruženje u kojem se najbolje osjeća. Ipak, najveću energiju daju joj „rijeke“ obožavatelja košarkaškog Mozarta, koji joj prilikom posjeta muzeju stisnu ruku i podijele svoje uspomene na tog košarkaškog genijalca.
–Draženova karizma stvarno je nevjerojatno velika, teško mi je shvatiti da je on do danas toliko snažno ostao u sjećanju ljudi. Ta priča odavno je poprimila globalni karakter, ovdje dolaze ljudi iz čitavog svijeta, kaže Biserka. Nije riječ o klasičnom muzeju, prije bih ga nazvala svojevrsnom „kućom emocija“, jer tko ovdje dođe osjeća Dražena i zna sve detalje o njegovoj karijeri. Evo, baš ovih dana poštom je stigao Draženov poster u prirodnoj veličini kojeg je jedan Talijan iz Padove 30 godina čuvao u svom uredu. Sad kada je otišao u mirovinu poslao je poster i posvetu u kojoj piše kako se u Dražena „zaljubio“ gledajući ga u finalu Kupa Radivoja Koraća u njegovoj Padovi 1982. godine.
Nakon Hrvatske, jedina Draženova europska destinacija bila je Španjolska, zemlja u kojoj je u dresu slavnog Real Madrida ostavio neizbrisiv trag u sjećanju tamošnjih ljubitelja košarke.
–Teško je opisati Draženovu popularnost u Španjolskoj, čak i danas puno je posjetitelja muzeja baš iz te zemlje. Prilikom jednog našeg posjeta Madridu, sjećam se kako nas je odveo na večeru u predgrađe. Nije to napravio slučajno, želio je da „na miru“ popričamo i večeramo bez prisustva novinara i obožavatelja. Došli smo u jedan skroman restoran na periferiji koji je u tom trenutku bio gotovo prazan. U idućih pola sata u restoran je došlo toliko ljudi da niti „igla nije mogla stati“. Svi su ga dolazili pozdraviti čestitati slikati se, a govorimo o vremenu bez interneta i društvenih mreža kada je prijenos informacija bio neusporedivo sporiji.
Godine prolaze, ali sjećanja na Dražena ne blijede.
–Puno je uspomena, ne prođe niti jedan dan da ne razmišljam o njemu. Bio je poseban karakter, nije puno govorio, ali ono što je rekao bilo je nevjerojatno mudro. Sjećam se kako je jednom susjeda ostavila smeće ispred našeg šibenskog stana što me je jako razljutilo pa sam se izderala na nju. Dražen, koji je tada imao samo 12 godina, pogledao me je ispod oka i rekao: „mama, zašto si vikala na tu tetu, da si joj se nasmijala, nikada ti to ne bi napravila.“ Zamislite da vam to kaže 12-godišnje dijete?!
Mnogi se ljubitelji košarke i danas pitaju „što bi bilo kad bi bilo“, odnosno čime bi se Dražen, da ga nije zaustavila nesretna sudbina, bavio nakon karijere?
–Sigurna sam da se ne bi bavio trenerskim poslom. Bio je izrazito senzibilan i osjetljiv na ljudske nesreće i patnje, vjerujem kako bi bio humanitarac. Govorio je kako je najveća stvar u životu usrećiti čovjeka. To je osobina koju je imao još od najmanje dobi. Često je kao dijete na ručak dovodio svoje prijatelje, a kada bi se nakon boravka kod njega u SAD-u vraćala kući, uvijek je napunio barem tri, četiri torbe majica, dresova, tenisica i ostalih rekvizita za prijatelje i obožavatelje. Za vrijeme boravka u Madridu pomogao je kćerki jednog našeg prijatelja oboljeloj od raka. Nakon terapije i zračenja otpala joj je kosa. Čim je to čuo, Dražen je „pretresao“ čitav Madrid, sve dok nije pronašao periku koja je odgovarala njezinoj dotadašnjoj frizuri. Nikada neću zaboraviti koliko je bio sretan kada ju je uspio pronaći. To je bio Dražen.
Bio, i ostao do danas. Legendarni sportaš s porukom kako baš ništa nije nemoguće, i kako se s ogromnim radom, upornošću i energijom može postići baš sve.
Život leti kapetane…