Datum 22. prosinca 1973. godine zauvijek će u riječkim sportskim alamanasima ostati zapisan kao dan otvaranja Dvorane mladosti na Trsatu. U idućih pola stoljeća kultnim mjestom riječkog dvoranskog sporta prodefilirat će brojne generacije košarkaša, odbojkaša, rukometaša, malonogometaša, ali i glazbenika koji su tu održali nezaboravne koncerte.
Dvorana je svečano otvorena revijalnom utakmicom riječkih košarkaških klubova Rijeke i Nade.
-Bile su to dvije juniorske ekipe, a svi smo prije te utakmice bili jako uzbuđeni. Prije izlaska iz svlačionice tadašnji trener, pokojni Boris Milčić, rekao nam je: „dečki, unutra je pet tisuća ljudi, ja ne znam što da vam kažem“, a ako je njemu bilo tako, možete misliti kakvu smo tremu mi osjećali, prisjetio se jedan od tadašnjih košarkaša Kvarnera Davorin „Koko“ Klobučar.
-Nama je bila čast i privilegija igrati košarku u takvim uvjetima, mogu slobodno reći kako smo u toj dvorani proveli najljepše dane naše mladosti.
Prvu službenu utakmicu košarkaši Kvarnera u svom su novom domu odigrali nešto kasnije, u proljeće 1974. protiv pulskog Istragrađevnog.
-Ta je utakmica odlučivala o ulasku u Prvu ligu. Imali smo tu sreću da smo uspjeli pobijediti i promovirati riječku košarku u elitni rang, rekao je Milan „Šteko“ Grabovac, još jedno veliko riječko košarkaško ime.
Teško se sjetiti neke važnije utakmice 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća u riječkom sportskom hramu u kojoj jednu od glavnih uloga nije odigrao legendarni riječki košarkaš Rudolf Jugo.
-Mjesecima ranije dolazili smo na gradilište i promatrali kako se dvorana gradi. Na kraju smo ušli unutra, iako u početku nije bilo grijanja niti tople vode, no mi smo svejedno uživali. Na tribinama je uvijek bilo jako puno ljudi i oni su nas doslovno nosili. Igrali smo vrlo atraktivno, a iako nije bilo trica, postizali smo često preko stotinu koševa, naglasio je Jugo, koji je u Dvorani mladosti na pedesetu obljetnicu otvaranja zajedno s Milanom Grabovcem, Davorinom Klobučarom, Kenijem Rušinom i Darkom Logožarom, kolegama s kojima dijeli košarkaške uspomene prošetao parketom, a usput i “bacio koju” na koš. Na liniji slobodnih bacanja ubrzo su mu se pridružili i ostali, pa iako nije bilo one nekadašnje preciznosti, u očima i srcu ostao je nekadašnji žar i strast za igrom među obručima.
Nezaboravna utakmica s Bosnom 77′
Najvažnija utakmica te poznate generacije Kvarnera predvođene Nikolom Plećašem, bilo je polufinale tadašnjeg Kupa Jugolavije protiv izuzetno jake sarajevske Bosne, predvođene legendarnim Mirzom Delibašićem.
-S Bosnom smo par dana prije te utakmice u Dvorani mladosti igrali prvenstveni susret. Bilo je vrlo napeto, košem u posljednjim sekundama izgubili smo 120:118, a jednako dramatično bilo je i u polufinalu kupa četiri dana kasnije. Tridesetak sekundi prije kraja ušao sam u igru umjesto Ercegovića i odmah dobio loptu ispod koša. Čuvao me tadašnji reprezentativac Ratko Radovanović visok 210 centimetara, punih 16 više od moje visine. Varkom sam ga prevario i nekako pogodio koš izjednačivši rezultat, prisjetio se te slavne utakmice iz proljeća 1977. njezin glavni junak Davorin Klobučar.
U idućem napadu kod izjednačenog rezultata Klobučara je faulirao Žarko Varajić, pa je „Koko“ u „proključaloj“ atmosferi stao na liniju slobodnih bacanja.
-Bilo mi je važno ubaciti prvo. Gledatelji su zanijemili, „ni muha se nije čula“. Pogodio sam oba bacanja, a dvorana je doslovno eksplodirala, bilo je toliko bučno da na time outu koji je uslijedio našeg trenera Matana Rimca nisam čuo niti jednu jedinu riječ. Vikao sam panično na kraju minute odmora „treneru, koga čuvam, koga čuvam“, ali i dalje ga nisam ništa razumio.
Uslijedio je odlučujući Bosnin napad.
-Podijelili smo ljude, ali Mirza Delibašić u kutu je odjednom nekako ostao sam. Podigao se i šutirao, ali srećom i promašio. Uslijedila je neopisiva ludnica, ljudi su utrčali na parket i bacili se na nas, znam da je Nikola Plećaš u jednom trenutku vikao „zraka, zraka“, koliko su ga jako stiskali i oduševljeno grlili.
Utakmice, koncerti, sajmovi…
Prema nekim neslužbenim procjenama, taj susret gledalo je gotovo šest tisuća gledatelja.
-U to vrijeme nije bilo stolica nego se sjedilo na klupama, a iza oba koša bile su postavljene montažne tribine. Stajalo se i iza tribina na vrhu dvorane, ali i na onoj gornjoj etaži, ma „niti igla nije mogla stati“.
Čuveni susret protiv Bosne samo je jedna u nizu legendarnih utakmica odigranih na Trsatu. Velike utakmice u toj dvorani igrali su i rukometaši i rukometašice Zameta, odbojkaši i odbojkašice Rijeke, a održane su i mnoge značajne međunarodne sportske manifestacije. Igrala se i jedna od skupina Europskog košarkaškog prvenstva 1975. godine, Europskog seniorskog rukometnog prvenstva 2000. godine, a posebno upečatljiva bila je završnica Svjetskog juniorskog rukometnog prvenstva 1987., kada je tadašnja reprezentacija Jugoslavije predvođena pokojnim Istokom Pucom u kojoj je igrao i Riječanin Alvaro Načinović u također „brazilskoj“ atmosferi osvojila naslov svjetskih prvaka.
Prvi, pak, koncert, u Dvorani mladosti sredinom 70-ih održao je tadašnji poznati grčki glazbenik Demis Rusos. Nakon njega izredale su se gotovo sve glazbene zvijezde bivše države, ali i one međunarodne. Uz sportske i glazbene spektakle, bilo je to godinama mjesto velikih sajamskih događanja i brojnih drugih manifestacija.
Izgradnjom Centra Zamet te uređenjem Dvorane Dinko Lukarić dobar dio utakmica i sportskih manifestacija preselio se na modernija borilišta. Ipak, mnogim generacijama Riječanki i Riječana trsatski sportski hram ostat će zauvijek posebno mjesto, i dvorana iz koje su u škrinjicu svojih najljepših sjećanja pospremili neke tako drage životne trenutke.